Dragi roditelji, još jednom zahvaljujemo na interesu i što ste se okupili u tako velikom broju na webinaru “ADHD i škola”. 😊
Na kraju webinara ste imali mogućnost postaviti pitanja na koja biste htjeli dobiti odgovor i u narednim danima ćete objavljivati odgovore na vaša pitanja koje je napisala Darja, a niže možete pročitati odgovor na prvo pitanje.
Hvala na povjerenju i vidimo se i na nekom od sljedećih događaja!
Ukoliko želite kontaktirati Darju, to možete učiniti na darja@budibura.hr ili na 099 161 2178
ADHD i škola – odgovori na pitanja s webinara održanog 02.10.2024.
Pitanje 1: Moj sin je jedna osoba sa mnom, a sasvim drugačije ponašanje ima u školi. Kako se nositi sa tim? Na koji način ga uputiti da se ponaša jednako u školi, kao i doma?
Odgovor: Ako dobro razumijem, zadovoljni ste kako stvari funkcioniraju kod kuće i kako se Vaš sin ponaša, no očito u školi postoje određeni problemi.
Razlika u ponašanju djeteta kod kuće i u školi nije neuobičajena, posebno kada su u pitanju djeca koja imaju poteškoće s regulacijom emocija ili prilagodbe na različita okruženja. Ponašanje koje pokazuje kod kuće može odražavati osjećaj sigurnosti, dok škola može biti izvor stresa ili tjeskobe zbog socijalnih pravila, zahtjeva i nepredvidljivosti. Svakako kako bi otkrili razlog trebali bi vidjeti koja su to problematična ponašanja, što prethodi njima, u kojim točno situacijama (doba dana, prije/poslije obroka) i tko je sve prisutan te na koji način odgovorna odrasla osoba u toj situaciji postupa, dakle kakve su posljedice.
To je nešto što bih preporučila da za početak ispitate zasebno sa školom i zasebno sa sinom.
Pričajte s učiteljima i stručnim timom kako biste razgovarali o njegovom ponašanju u školi i kod kuće. Podijelite informacije o tome kako se ponaša kod kuće i razgovarajte o razlikama koje primjećujete. Ovo može pomoći školi da bolje razumije dijete i prilagodi svoje strategije kako bi se ponašanje u školi poboljšalo, možete im predložiti strategije koje vi koristite kod kuće ako su one učinkovite.
S djetetom (razgovor treba prilagoditi dobi) pričajte o tome što se događa i kako on doživljava te situacije. Pitajte ga kako se osjeća u školi i postoji li nešto što ga posebno brine ili uznemirava. Također, treba pričati i o tome kakvo je ponašanje poželjno u školi, a kakvo ne. Djeca često bolje funkcioniraju kad su očekivanja jasna i konzistentna. Razgovarajte sa sinom o pravilima ponašanja u školi i kod kuće, i pokušajte ih uskladiti. Npr. ako kod kuće ima pravilo da se ne viče kad je ljut ili frustriran, objasnite mu da se isto to očekuje i u školi.
Zaista je potrebno sagledati puno detalja kako bi mogli uvidjeti u čemu je problem i kako onda dalje postupiti. Analiza konkretnih situacija, razmišljanje iz perspektive djeteta i koje potrebe mu nisu zadovoljene, razlike u kontekstima i onda krenuti od tu.
Svi mi se ponašamo doma na jedan način, a u okolini na drugi način, ovisno o tome koliko se sigurno osjećamo. Također je moguće da, ako ste učinili okolinu bez stresa doma te se dijete nije naučilo nositi s frustracijom, postoje teškoće s regulacijom u stvarno stresnim okolinama kao što je škola. Ako je dijete kod kuće naviknuto na fleksibilniji pristup, stroža pravila u školi mogu izazvati frustraciju ili nervozu. Neka djeca nemaju razvijene alate kako se nositi s osjećajima frustracije, nelagode ili nesigurnosti, pa se drugačije ponašaju u školskim situacijama, pogotovo ako osjećaju da nisu shvaćena ili da nemaju kontrolu.
Možda bi bilo korisno potražiti pomoć stručnjaka koji će Vam pomoći u analizi situacije i boljeg razumijevanja što se događa, a s djetetom može raditi na emocionalnoj regulaciji i pomoći mu da razvije odgovarajuće vještine suočavanja.
Pitanje 2: Sin je drugi razred, dođe autobusom doma prije svih, ali ne radi zadaću dok god ja ne dođem doma i ne sjednem sa njim. Ja radim u školi i često imam poslijepodnevne obveze, pa nam se nekada dogodi da počne pisati zadaću jako kasno, kada on više nema koncentracije. Probala sam svakakvim dogovorima, pozivima, podsjetnicima dogovoriti da se zadaća napiše dok ja dođem, ali on izvadi bilježnicu na stol i samo sjedi pokraj nje, ne napravi ništa. Ja ne znam na koji način se nositi sa tim.
Odgovor: Situacija zvuči frustrirajuće i za Vas i za dijete. No, ovo ponašanje je dosta uobičajeno za djecu u drugom razredu osnovne škole jer mnoga djeca u toj dobi još nisu razvila potpuno razumijevanje odgovornosti ili samomotivacije, posebno kad su zadaci dosadni ili teški.
Ono što bih prvo predložila je sagledati gdje točno nastaje problem – može li on samostalno napisati zadaću ili zaista treba pomoć pa Vas čeka, je li problem u započinjanju pa jednom kada počne odradi bez problema?
Važno je razgovarati s njim i utvrditi koji je razlog zašto mu je teško početi samostalno – npr. je li problem s koncentracijom, dosadna zadaća, ne zna što točno treba, previše svega pa mu vi pomognete strukturirati i razlomiti u manje zadatke? Važno je i s njim raspraviti što ga sprječava, što on misli da bi mu pomoglo, što ga ometa, što mu nedostaje. Je li moguće da negdje drugdje piše zadaću – možda druga prostorija s manje distraktora, možda da dođe kod Vas na posao? Gdje bi to bilo?
Moguće da na sve to već znate odgovor, no u skladu s njim možete isprobati još neke metode – npr. neka druga osoba kao kontrola (susjed, dadilja), aplikacije koje koriste gejmifikaciju (sustave igre i nagrade) kako bi motivirale djecu da izvrše svoje zadatke, moguće da treba vanjski regulator za započinjanje – tu bi možda kratak videopoziv napravio čudo jer bi ga pokrenuo.
Djeca često osjećaju da su zadaće preduge i dosadne, zbog čega izbjegavaju početi. Podijelite zadaću na manje dijelove ili zadatke. Na primjer, možete mu reći da napravi jedan zadatak, zatim uzme kratku pauzu, a onda se vrati na sljedeći.
Možda je prevelik korak od njega odmah očekivati da samostalno odradi cijelu zadaću. Počnite s malim ciljevima – za početak dogovorite da napravi jedan dio prije nego Vi dođete doma pa ćete ostalo zajedno pa postepeno povećavajte očekivanja i tako polako gradite osjećaj samostalnosti.
Ako je problem s težinom zadaće, možete predložiti da teže zadatke koje ne zna riješiti ostavi za navečer pa ćete ih zajedno proći.
Budite strpljivi – ovakve promjene traže vrijeme, ali dosljedan rad i suradnja s vašim djetetom polako će dovesti do rezultata.
Pitanje 3: Kako se nosit sa udaranjem ucitelja i asistenta kada nesto nije kako je on zamislio? Ja to ponasanje uspjesno kontroliram dok u skoli jos nisu shvatili kako bi to spriječili. Ide u posebno razredno odjeljenje.
Odgovor 3: Situacija u kojoj dijete fizički reagira na frustraciju, poput udaranja učitelja i asistenta, može biti vrlo zabrinjavajuća i stresna za sve uključene strane. U ovoj situaciji je ključno da postoji stalna, otvorena komunikacija između Vas i škole.
Drago mi je da ste doma uspjeli naći način da takva ponašanja prevenirate i da je dijete našlo način kako da na adekvatan način izbaci ljutnju i frustraciju. Često djeci bude teško generalizirati ponašanja i ono naučeno u jednoj situaciji i kontekstu teško prenose u novi drugačiji kontekst. Ono što može pomoći je da s djetetom napravite plan što može raditi u kojim situacijama kako bi se uspio suzdržati. Dakle, pričati i normalizirati ljutnju, no napraviti razliku između osjećaja ljutnje i načina na koji je izražavamo. Uvijek smijemo osjećati ljutnju, no postoje neki načini na koji ne smijemo iskazivati ljutnju – npr. vrijeđanje, udaranje druge osobe. S djetetom možemo nacrtati ili izraditi OK (prihvatljive) načine na koji mogu iskazati ljutnju, a neće nikoga povrijediti. I ono što je najvažnije, ta ponašanja isplanirati za više situacija – doma, u školi, pod odmorom, vani… i to je jako važno iskomunicirati s odraslima, a ne da je odgovornost samo na djetetu.
Ponovno naglašavam koliko je važna koordinacija roditelja, učitelja, stručne službe u školi i potencijalno vanjskog stručnjaka. Ako vi već imate učinkovite strategije kod kuće, važno je podijeliti ih s učiteljima i asistentima. Ako je njegovo ponašanje pod kontrolom kod kuće, možda je razlog u različitim očekivanjima i pravilima u školi. Dosljedan pristup u obje okoline može pomoći djetetu da bolje razumije što se od njega očekuje.
Također, važno je identificirati što točno izaziva takve reakcije. Djeca često koriste fizičko ponašanje kada ne mogu verbalno izraziti frustraciju ili neslaganje. Pokušajte zajedno sa školom pratiti kada dolazi do udaranja i što ga najčešće pokreće: nagle promjene u rasporedu, nerazumijevanje uputa, previše stimulansa ili osjećaj preopterećenja, frustracija jer nešto nije onako kako je zamislio? Jednom kada se identificiraju okidači, lakše je preventivno djelovati i smanjiti vjerojatnost takve reakcije.
Zaista je potrebno sagledati puno detalja kako bi mogli uvidjeti u čemu je problem i kako onda dalje postupiti. Analizirati konkretne situacije, razmišljati iz perspektive djeteta i o tome koje potrebe mu nisu zadovoljene, učiti razlike u kontekstima i onda krenuti dalje.
Ako ove metode ne daju željene rezultate, moglo bi biti korisno potražiti stručnu pomoć – proći zajedno konkretne situacije, analizirati što prethodi ponašanju i koje su posljedice te raditi s djetetom na emocionalnoj regulaciji i pomoći mu da razvije odgovarajuće vještine suočavanja.
Važno je da dijete razumije da postoje granice, iako ga razumijete i suosjećate s njegovim teškoćama. Udaranje, čak i ako je uzrokovano frustracijom, nije prihvatljivo ponašanje, i treba naučiti alternative za izražavanje ljutnje ili frustracije.
Kako vi već imate uspješan način kontrole kod kuće, važno je da se taj model prenese i na školu uz stalnu komunikaciju i suradnju sa stručnjacima. Potrebno je vrijeme i trud, ali uz pravi pristup moguće je pomoći vašem djetetu da nauči učinkovitije izražavati svoje emocije i postupno smanjiti neprihvatljive reakcije.
Sretno!
Pitanje 4: Moje dijete je sad drugi razred osnovne škole i imamo problem da nam uništi svaki izlet. Naime, svaki put kad odemo na nekakav festival, npr. Dane štrudli ili neku drugu priredbu, on je nervozan još prije kretanja, on je nervozan tamo, postane agresivan i samo čeka da idemo doma, a prije toga se danima veselio. Onda smo svi frustrirani i ljuti. Ne znamo što učiniti.
Odgovor: Čini se da vaše dijete doživljava veliku količinu stresa ili anksioznosti u situacijama koje su izvan njegove uobičajene rutine, čak i kada se radi o događajima kojima se inicijalno veseli. Ovakvo ponašanje može biti zbunjujuće i frustrirajuće, pogotovo ako se često ponavlja.
Moguće je da je dijete senzorički preplavljeno. Događaji kao što su festivali, manifestacije, priredbe mogu biti vrlo intenzivni – puno ljudi, zvukova, aktivnosti. Dijete može biti senzorički preplavljeno, čak i ako se tome veselilo. To može uzrokovati nervozu i agresiju kao reakciju na previše podražaja.
Možete probati smanjiti previše podražaja koristeći šiltericu, sunčane naočale, čepiće za uši. Također bi bilo super osigurati djetetu da može napraviti kratku pauzu i smiriti se ako osjeti previše podražaja. Možda je to neka mirnija zona festivala ili šetnja na mirnijem dijelu. Opcija za “time out” može pomoći djetetu da se regulira i lakše nastavi sudjelovati u aktivnosti.
Moguće je da dijete osjeća anksioznost vezanu uz novu i nepoznatu situaciju. Iako se može radovati događaju, nepredvidivost situacije može kod djeteta izazvati nelagodu. Na većim događajima dijete često nema kontrolu nad situacijom – kad ide, gdje ide, što se događa, kad može kući. To može izazvati frustraciju i anksioznost, osobito kod djece koja vole strukturu i predvidljivost.
Pomozite mu da se što bolje pripremi za događaj. Pričajte unaprijed o tome što se može očekivati, koliko će ljudi biti, koje aktivnosti će biti tamo i koliko dugo ćete ostati. Pričajte s djetetom kako se osjeća prije, tijekom i nakon izleta. Ako možete unaprijed raspraviti što ga brine ili mu pomaže da se smiri, možda ćete uspjeti prevenirati nervozu.
Iako je važno pokazati razumijevanje za njegove osjećaje, također je važno postaviti granice za neprihvatljivo ponašanje, poput agresije. Jasno mu dajte do znanja da je u redu osjećati nervozu, ali da postoje bolji načini za izražavanje tih osjećaja.
Ako se problem nastavi, može biti korisno konzultirati stručnjaka kako biste dobili dodatne alate za nošenje sa stresnim situacijama te pomoći da otkrijete dublje uzroke koji možda utječu na njegovo ponašanje.
I naravno, važno je analizirati kako vi reagirate na njegovo ponašanje i je li on svjestan svega što se dogodilo nakon izleta.
Sretno!