Burinov blog

ADHD – kako pomoći djetetu?

Autor: Darja Tadic Objavljeno: 26. lipnja 2024.

ADHD (poremećaj hiperaktivnosti i deficit pažnje) je neurorazvojni poremećaj koji utječe na dijelove mozga odgovorne za planiranje, fokus i izvršavanje zadataka, a karakteriziraju ga nedostatak pažnje, impulzivnost i hiperaktivnost koji ometaju funkcioniranje. Uključuje i teškoće emocionalne regulacije, drukčije poimanje odnosa, prostora i vremena, teže usvajanje navika i rutina te specifične potrebe tijekom različitih faza razvoja.

Kao roditelj ADHD-ovca, prva i najvažnija stvar koju trebamo napraviti je prihvatiti svoje dijete i prihvatiti dijagnozu. Poželjno je educirati se i naučiti što više o ADHD-u kako bismo bolje razumjeli dijete i njegove potrebe i na koncu znali i odgovoriti na njih.

Tekstova na ovu temu ima mnogo, no postoje neki glavni koncepti koji brzo mogu pomoći:

1. Struktura i rutina

Djeca s ADHD-om često se bolje snalaze u strukturiranom i predvidljivom okruženju pa im možemo pomoći tako da im to i omogućimo.

Napravite predvidljiv i jednostavan raspored (i pravila) za svakodnevne aktivnosti – vrijeme buđenja, jutarnja higijena, obroci, vrijeme za igru, vrijeme za zadaću, priprema za spavanje, vrijeme za spavanje… 

Pritom možete koristiti vizualni raspored koji ćete staviti na vidljivo mjesto (npr. kraj hladnjaka u kuhinji) kako biste im pomogli da slijede raspored i da se u svakom trenutku mogu podsjetiti na njega.

2. Jasna i dosljedna pravila

Važno je imati jasno definirana pravila. A još važnije je držati se tih pravila. Pravila je najbolje često ponavljati djetetu (a ne podrazumijevati) i možemo ih, isto kao i raspored, izložiti na važnim mjestima na koja se ta pravila i odnose. 

Npr. kod ulaznih vrata napisati: 

“Kad ulazimo u kuću: 1. Izuvamo se. 2. Peremo ruke.” 

Dobro je da su pravila kratka i jednostavna, mogu biti tekstualna ili slikovna te da se odnose baš na specifičnu situaciju i da ih nema previše. Također, treba provjeriti s djetetom razumije li ih i naglasiti što je posljedica za nepoštivanje pravila, ukoliko je to potrebno. Neka pravila će kod djece s ADHD-om biti teže usvojiva, što je u redu, i za to treba imati razumijevanje. 

3. Podijeliti zadatke na manje korake

Na temelju same definicije ADHD-a jasno je da ne možemo očekivati od djeteta da može dugo i koncentrirano raditi na nekom zadatku, pa možemo izbjeći frustraciju tako da to niti ne tražimo od njih.

U slučaju zadaće, možete davati zadatak po zadatak (sami prilagodite količinu) i nakon svake riješene cjeline djetetu reći je li zadatak dobro napravljen, dati nagradu te ponuditi vrijeme za pauzu i kretanje prije sljedećeg zadatka. 

Ideja da sami napišu zadaću zvuči super i ostavlja nam prostor da nešto drugo obavimo u tom vremenu (npr. napravimo večeru, pripremimo se za svoj posao, odmorimo…), no u stvarnosti će rezultat biti da je prošlo određeno vrijeme, zadaća nije započeta, a svi imaju puno manje strpljenja i još dijete ima osjećaj neuspjeha.

Dakle, ne bismo trebali posjesti dijete za stol da piše zadaću. Trebamo mu pomoći tako da mu zadajemo vrlo specifične kratke zadatke. Npr. da piše jedan zadatak iz matematike, nakon čega dolazite, pohvalite ga i prelazite na drugi zadatak, nakon čega radimo pauzu gdje se može kretati, raditi nešto što voli i onda krećemo na zadatak iz hrvatskog…

Time povećavamo osjećaj samoefikasnosti kod djeteta i preveniramo frustraciju. 

Ako se radi o dugoročnom zadatku poput lektire, nećemo reći djetetu da za mjesec dana mora pročitati i napisati lektiru kao što će to napraviti u školi, nego ćemo se postaviti kao time i task manager (osoba koja upravlja vremenom i zadacima), pa zadatak (lektiru) raspodijeliti na manje dijelove koji su izvedivi s obzirom na rok i na dnevnoj bazi zadavati male i jasne zadatke – npr. čitanje 10 stranica.

4. Nagrade, nagrade i nagrade!

Za ADHD-ovce je važno često i pravovremeno nagrađivati dobro ponašanje. Nagrada može biti da ih usmeno pohvalite, ponudite neku finu hranu, igranje nečega što vole, da dobiju dodatno vrijeme za igru koju žele igrati itd. 

Bitno je samo da to bude često i odmah nakon ispunjenog zadatka, odnosno ponašanja za koje ih nagrađujete.

5. Koncept vremena kod ADHD-a

Kod ADHD-a se živi u sada i drugačija je percepcija vremena. Zbog toga, nije idealno zadavanje vremenskog ograničenja za obavljanje zadatka.

U slučaju kada ipak dogovaramo s djetetom vremenski rok, npr. da može biti pola sata na računalu, možemo mu olakšati tako da kraj njega stavimo vizualni i zvučni podsjetnik na vrijeme – sat, štopericu. Time vrijeme stavljamo u vidno polje i tako ga postaje lakše pratiti. Postoje i zgodni alarmi i satovi koji se mogu namjestiti da svako toliko (određeni interval od npr. 5 min) kratko zavibriraju ili ispuste zvuk što može pomoći stvaranju boljeg osjećaja o vremenu. 

Ako odlučite pokušati s ovom strategijom, prvo opservirajte je li to nešto što djetetu odgovara ili ima negativan efekt. Ako primjetite da ima negativan efekt (npr. da ga uznemiruje), možete probati na neki suptilniji način – npr. projicirati sat na zid (maknuti zvučnu komponentu) ili da Vi svakih 10 min dođete i kažete koliko je prošlo i koliko je još ostalo vremena. Ako dijete i dalje ima problema i doživljava stres zbog naglašavanja koliko je vremena prošlo, trebat ćete promijeniti strategiju u suradnji s djetetom.

6. Tehnike opuštanja

Ove tehnike mogu pomoći na puno razina – više o koristi mindfulness tehnika u tekstu: Mindfulness – što je, zašto je koristan i kako pomaže neurodivergentnoj djeci.

7. Ugodne aktivnosti

Uvedite neku ugodnu aktivnost koju ćete raditi s djetetom svaki ili skoro svaki dan – to može biti crtanje, kratka šetnja, dodavanje loptom… Cilj je da vam to postane svojevrsni ritual u kojem oboje uživate i da njegujete zajedničko vrijeme koje je ugodno i slobodno od brojnih zabrana, obaveza i slično.

8. Strpljenje i empatija

Odgoj ADHD-ovca zahtjeva puno strpljenja i razumijevanja. Pokušajte razumjeti izazove s kojima se vaše dijete suočava i pružiti mu podršku i ljubav. 

Djeca si često ne mogu pomoći, Vama se može činiti da se tako ponašaju namjerno, ali u oba slučaja, to dijete ima potrebu koju ne može ili ne zna izraziti. A vi u oba slučaja trebate biti podrška, osvijestiti mu kako se osjeća i ponaša i zatim nastaviti dosljedno i s jasnim pravilima te osigurati da takvo ponašanje ne dovede do izbjegavanja nepoželjnog ponašanja (npr. pisanja zadaće). 

Naravno da ovo nije lak zadatak i trebamo imati razumijevanja i za sebe jer ćemo griješiti. Možemo probati oprostiti i sebi i djetetu te se potruditi svaki put biti bolji i raditi na vlastitim vještinama samoregulacije.

Zapamtite, svako dijete je jedinstveno i ono što djeluje kod jednog djeteta možda neće djelovati kod drugog. Isprobavajte različite strategije, prilagodite ih potrebama vašeg djeteta i budite tu za njega. Ako primjetite da sve isprobano ne pali, uvijek može biti korisno i potražiti pomoć stručnjaka te tako dobitii podršku koja Vama i Vašem djetetu može puno značiti. 🙂

Sretno!