Odmah na početku ovog teksta želim reći o čemu se radi. Radi se o gubitku trudnoće i djeteta. Bila trudnoća u svojim prvim tjednima ili u poodmaklom stadiju. U tekstu govorim o gubitku, o suočavanju s gubitkom i o svima onima koji to otežavaju. O uvjeravanju društva da je to “normalno”. Ne govorim o namjernim prekidima trudnoća i ne govorim iz vlastitog iskustva, osim kao psihologinje koja je sjedila nasuprot žena koje su to prošle. Možda će vam biti teško ovo čitati, ako je preteško – stanite. Ovo je važna tema i iskreno, tekst je nastao iz dubokog suosjećanja, ali i iz ljutnje na neke osobe koje nevjerojatno otežavaju ženama koje su ovo proživjele i preživjele.
Ovaj tekst je za sve one žene koje su se nadale, koje su bile majke na nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci do onog trenutka kad su postale, kako često kažu, majke anđela. Čujem vas i vidim vas.
Za sve primjere u tekstu dobivena je suglasnost žena čije su priče, zahvaljujem im se na tome što su odlučile podijeliti najteži period u životu kako bi možda pomogle ženama koje proživljavaju isto.
“Rekao mi je da su žene ionako prije rađale ili imale spontane dok su radile, u poljima. Ono, jedan tren guliš ciklu i onda imaš spontani. I da se to zaboravi. Da se danas na trudnoće gleda kao na bolest, a prije su se lakše nosile s tim.”
“Pa dobro, nije da je to bilo živo, rođeno, dijete”
“Mlada si, zaboravit ćeš.”
“Mlada si, imat ćeš drugo i sve ovo zaboraviti”
“Pa dobro, imaš već jedno dijete, zagrli ga, zaboravit ćeš”
“Ajde dobro je, bolje sad nego kad rodiš”
“Aha, dobro, taj “gubitak””
Sve ovo su stvari koje su čule žene koje su svoje bebe izgubile prije nego su ih uspjele zagrliti. Niti jedan od tih gubitaka nije manji od drugog, niti jedna od ovih rečenica nije nikad trebala biti izgovorena. Niti jedna žena nije zaslužila tako nešto čuti. Ništa od izgovorenog nije točno, ispravno ili opravdano. Nijedan gubitak nije “gubitak”.
Nažalost, spontani pobačaji jesu stvarnost koju prođu mnoge žene. Ponekad slavne žene progovore o svojim iskustvima javno i time do neke mjere skrenu pozornost na nešto o čemu se šuti. Kao i u brojnim stvarima, pozornost traje kratko. Žene na neko vrijeme shvate da nisu same i da ono što, najčešće u tišini i same, proživljavaju nije njima jedinstveno. No nažalost, prebrzo se taj reflektor ugasi i nešto drugo preuzme medije. Društvo se brzo vrati u dobru naviku toga da žene prolaze svašta i imaju šutjeti i trpiti. Jer – to se stoljećima događalo dok smo gulile ciklu, pa što sada itko drami. Tako nas bar žele uvjeriti.
Tu prispodobu o cikli izgovorio je psihijatar. Stručnjak za mentalno zdravlje koji je pružio i prvotno savjetovanje ženi nakon gubitka njene treće trudnoće, nakon što je drugi put morala prolaziti kroz inducirani porod mrtvorođenčeta. Dakle čovjek koji joj je isprva pružio pomoć, nakon što mu se nastavila javljati mjesecima kasnije i dolaziti na preglede, izgovorio joj je ovu strahotu. Uz opasku, ne prvi put, da se to zaboravi. Osobno ovo smatram monstruoznim. Nažalost, to nije jedini primjer.
Brojni ginekolozi smatraju da je najbolji “lijek” za ovakav gubitak – nova trudnoća. Brojni liječnici, ali i okolina, guraju ženu koja je proživjela gubitak u svojevrsno “rješavanje” tog problema kroz preokupaciju novom trudnoćom. Navijaju da ona to može, da je ona jaka, da će se ona boriti i nekako izaći kao pobjednik iz tog rata s…ne znam čim zapravo. Vlastitim tijelom? Sudbinom? S čim se one točno trebaju boriti i kojim oružjem? Nekako kada zamišljam “borbu”, obično očekujem da taj borac ipak mora imati mogućnost realnog utjecaja na ishod situacije. U ovim slučajevima, ideja da je žena ikako odgovorna ili u mogućnosti da utječe na ishod vlastite trudnoće može samo biti štetan.
Niste krive niti odgovorne. Niti jedna od vas. Napravile ste sve što ste mogle i trebale u tom trenutku i dale ste sve od sebe. Niste zakasnile na pregled, niste se pogrešno hranile, niste se previše kretale ni premalo kretale, nije do dizanja kutija iznad glave niti do igre s drugim djetetom, nije do spolnog odnosa, nije do noćnih mora, nije do toga što ste nešto loše pomislile o trudnoj susjedi, nije do kave, nije do cigarete, nije do toga što ste spavale na desnom boku ili na leđima, nije do toga što isprva niste bile sigurne želite li dijete, nije do hlača koje su vas stiskale, nije do toga što niste ranije otišle doktoru, nije do izostanka molitve, nije do ničega što ste vi napravile. Napravile ste sve što ste mogle u tom trenutku. Nekad nemamo nikakav utjecaj na tragediju i ono što se događa s našim tijelom. Tragedija se jednostavno dogodi.
Molim vas, nemojte im dati da vas uvjere da se to zaboravi. Znate što znači biti trudna. Zamislile ste tu bebu bezbroj puta. Možda su bile i dvije ili tri. Zamislile ste kako ju nosite, dale ste joj lice, dale ste joj ime, zamislile ste sebe kao majku, imale ste u glavi sliku sebe s djetetom. To sve je u tom jednom trenutku nestalo. To nije malo i to nije nešto na što se odmahne rukom. Nemojte se truditi zaboraviti – to je bila vaša beba. Niste izgubile samo trudnoću nego i sve ono što ste zamišljale i što je trebalo biti. Tugujte. Plačite, vrištite, urlajte ili lezite u tišini sobi i čekajte. Tražite utjehu od drugih. Zahtijevajte razumijevanje od drugih. Nitko nema pravo umanjiti vašu bol i vaš gubitak. Nitko nema pravo umanjiti značaj toga što ste proživjele kroz priče o rađanju u poljima. Ako netko to pokuša – recite im što ih ide. Možete i odšutjeti ako vam je lakše, ali samo ako u sebi znate da je ono što vam govore apsolutno pogrešno.
Oni imaju problem. Ne vi, oni.
Oni imaju problem što se ne znaju nositi s vašim gubitkom (nije li to ironično, vi gubite, a oni se ne znaju nositi s tim?).
Oni imaju problem što trče u rješavanje i gušenje emocija, nemate vi problem što tugujete.
Ne morate se gurati u novu trudnoću. Dajte si vremena, onoliko koliko vam treba i onda donesite odluku.
Ne morate nikome objašnjavati što vam je teško.
Ne morate nikome objašnjavati ako vam je teško doći u posjet bebi koja je rođena onda kada je vaša beba trebala biti rođena.
Ne morate nikome objašnjavati ako u prvim tjednim sljedeće trudnoće svaki tjedan idete na hitnu jer se bojite svakog probadanja. Potražite podršku, nađite način da si olakšate nošenje sa strahom. Ali ne morate se stramiti svog straha.
