Što je koregulacija i zašto je važna? Koliko god mi kao važne odrasle osobe u djetetovu životu pokušavali to spriječiti, možemo sa sigurnošću reći da će dijete u životu prolaziti stresne trenutke. Upravo zato, važno je da dijete usvoji tehnike nošenja sa stresom. Ako uspije razviti dobre strategije suočavanja i samoregulacije ima puno veće šanse da neizbježni stresni trenuci prođu bezbolnije. Razvoj samoregulacije je jedan od ključnih razvojnih zadataka djece i mladih te je stoga važno omogućiti im kontinuiranu podršku kroz proces koregulacije.
Svi želimo da djeca izrastu u osobe koje su sposobne regulirati svoja ponašanja i odgovore na emocije, a ponekad se nađemo u situaciji u kojoj zaboravimo koliko je naš put do učenja samoregulacije bio dug i trnovit te očekujemo od djece više regulacije nego što su ona uopće sposobna u tom periodu svog života. Važno je znati da otprilike prve tri godine života djeca u najvećoj mjeri svoje emocije, stanja i ponašanja reguliraju uz svoje roditelje i druge osobe, a tek nakon toga dolazi do postepenog usvajanja samoregulacije. Ponekad, ni mi odrasli ne možemo sami sebe regulirati te tražimo podršku prijatelja, partnera i drugih bliskih osoba. To je u potpunosti normalno – stvoreni smo za kontakt s drugima, a potreba za podrškom je sasvim prirodna i u konačnici, vrlo lijepa. Jeste li znali da nam zagrljaj omogućava da ujednačimo srčani ritam i “prenesemo” uznemirenoj osobi našu smirenost? Davanje zagrljaja djetetu koje je jako uznemireno i brzih otkucaja srca će pomoći da se živčani sustav umiri i opusti te će se osjećati podržano i voljeno.
Za samoregulaciju, odnosno za našu unutarnju kontrolu i samo opažanje vlastitog ponašanja važan je skup kognitivnih vještina koje nazivamo izvršne funkcije, a razvijaju se kroz djetinjstvo i ranu odraslu dob. Uključuju sposobnost planiranja, zadržavanja ili preusmjeravanja pažnje, upravljanja vlastitim mislima, ponašanjem i osjećajima te inhibiciju ponašanja kako bi mogli postići određeni cilj ili odgoditi zadovoljenje određenih potreba. Neke osobe, poput neurodivergentnih osoba, ali i traumatizirane osobe, imaju teškoće u području izvršnih funkcija te je u potpunosti razumljivo da se kod tih osoba (koje su nekada bile djeca!) proces samoregulacije i u odrasloj dobi oslanja većom mjerom na koregulaciji.
Kroz odgoj, trebamo odgovarati na djetetove potrebe, postavljati jasne granice (kojih se treba držati) i strukturu te služiti kao model i podrška u razvijanju vještina samoregulacije. Naša uključenost, visoka razina emocionalne topline i podrške doprinose poticanju samoreguliranog ponašanja. Kako bi to učenje, a i koregulacija bila uspješna, neophodno je da i mi imamo razvijene vještine samoregulacije za koje je važno imati svijest o vlastitim emocijama i reakcijama u stresnim trenucima. Važno je da u frustrirajućim situacijama s djetetom uspijemo zadržati kontrolu i smirenost i djetetu pristupamo mirnim stavom, ponašanjem i tonom. Možemo (moramo) koristiti razne tehnike umirivanja i za sebe jer ako i mi izgubimo kontrolu, to će samo pojačati emocije djeteta i pogoršati situaciju. Trebamo smireno imenovati emocije djeteta, pokazati razumijevanje i ponuditi načine koji će im omogućiti da uvide različite pristupe rješavanju aktualne stresne situacije ili samoumirivanja.
Osim toga, koregulacija služi kao platforma za podučavanje djece kako da prepoznaju i izraze svoje emocije na zdrav način. Odrasli mogu koristiti primjere iz svakodnevnog života kako bi pokazali kako se nose s vlastitim frustracijama ili izazovima, time pružajući praktične lekcije koje dijete može primijeniti. Na taj način, koregulacija postaje most koji povezuje teorijsko znanje s praktičnom primjenom u realnim situacijama. Kod neurodivergentne djece i odraslih osoba, aleksitimija je česta pojava i otežava osobama prepoznavanje vlastitih emocionalnih stanja, što onemogućuje i kontrolu i samoregulaciju. Afirmativno, podržavajuće učenje o emocijama, reakcijama, potrebama i stanjima nužan je preduvjet za razvoj samoregulacije, a primarno se provodi kroz opisivanje vlastitih emocionalnih stanja i misaonih procesa.
Nemojte se bojati pružiti djetetu utjehu, pomoći u regulaciji, bez obzira što u nekom trenutku mislite da bi nešto morali moći sami. Pružite koregulaciju i adolescentu i odrasloj osobi – nema nikakvog razloga da ne pružite emocionalnu podršku osobi koja ju treba. Razvijanje vještina koregulacije i samoregulacije omogućava djeci da izgrade snažan temelj za emocionalno zdravlje koje će koristiti tijekom cijelog života. Nismo jedina vrsta kojoj je koregulacija važna, a ponekad i nužna, ali smo jedini koji ju uskraćujemo uz ideju da je ona loša i da pripada u ranije razvojne faze, posramljujući onoga kome je potrebna.
Napisale: Darja Tadić i Helena Rašić
