Kad sam bila dijete, voljela sam čitati. Moja reproduktivna priča nastala je na predlošku bajki, ali onih bajki koje su uključivale brojne prepreke i ponekog princa. No sve one su imale jasnu poruku – kako god da bude, na kraju će sve biti u redu, tako svijet funkcionira. U adolescenciji, ponosno sam i čvrsto rekla – neću roditi prije nego navršim 26. Ta brojka, tih 26, bila je taman. Moja je mama mene rodila s 28 bez nekih problema, stoga je sve do tog trena bilo sasvim ok. U jednom trenutku se u mojoj glavi stvorila ideja da ću imati blizance, ali i da ću imati troje djece. Ponosno sam objavila – ja ću imati troje djece, mama me pogledala i rekla “hm, i ja sam htjela imati troje djece” – no imala je samo nas dvije. Naša obitelj bila je obilježena maminim tetama koje nikad nisu imale djece, a zašto – o tome se nije pričalo. Odlučila sam (!) – udat ću se, imat ću posao i onda ću ostati trudna, a ako bude kakvih problema, riješit će se. Mama mi je rekla da je mene otišla roditi praktički s posla – trudnoća joj je bila laka. Takvu sam i ja očekivala.
Od mojih očekivanja, moje priče o tome kako će što izgledati, ostvarilo se malo toga. Osim onog dijela da – u obitelji u kojoj nikad nije bilo blizanaca i nikad nije bilo razloga da imam blizance – ja rodim blizance. No, moji blizanci došli su uz pomoć medicinski potpomognute oplodnje. Ponovno pisati priču i gledati koliko je različita od svega što sam zamišljala cijeli svoj život (osim onog što sam praktički odmah odbacila kao nevjerojatno) bilo je teško i porazno svakim korakom. Roditeljstvo je drukčije od onog kakvi su mi modeli postavljeni u ranoj dobi. Pa iako sam ja donosila svoje izbore putem, a zbog najvećeg dijela njih ne žalim ni najmanje, iako sam za neke svjesna da su bolji od onoga kako je moja priča u originalu izgledala – ta diskrepancija u očekivanom i doživljenom ostavlja neku težinu.
No, svoju priču ne čitam bespomoćno i ona se više ne gradi pasivno dok upijam uzore iz obitelji, nametnute društvene norme ili očekivanja drugih – svoju priču pišem sama, čitam aktivno i mijenjam kada joj je promjena potrebna. To možete i vi, samo ju prvo morate pronaći.
Svi imamo svoju reproduktivnu priču. Za većinu ljudi, ona se postavlja, do neke mjere mijenja, ali proživljava bez većih promjena kroz odraslu dob. Promjene koje se dogode, integriraju se u priču bez većih teškoća. No, kod osoba koje se suočavaju s problemima plodnosti – bilo da se radi o medicinski uvjetovanoj neplodnosti, nemogućnosti pronalaska partnera ili nemogućnošću roditeljstva zbog razloga uvjetovanih pravnim ograničenjima – promjene u reproduktivnoj priči su tektonske. Kada mi se jave klijenti koji imaju problema s plodnosti, prije ili kasnije dotaknemo se pitanja kako je to trebalo biti, kako izgleda njihova primarna obitelj, što su očekivali? Pitanje neplodnosti (bez obzira na uzrok) nije samo pitanje aktualnog stresa zbog nemogućnosti ostvarenja trudnoće i roditeljstva – to je pitanje višeslojnog gubitka gdje se slika o budućnosti, ulozi te osobe u vlastitoj obitelji i društvu, kao i neka očekivanja, tradicije i rituali koja je osoba imala za svoju budućnosti – mijenjaju, ruše i možda nepovratno gube.
Nije gubitak samo ovaj Božić koji provodite ponovno bez djece, gubitak je i svih ostalih Božića koji vas tek čekaju. Nije gubitak samo ovog proljeća u kojem ne idete s djetetom na izlete, na one aktivnosti koje ste vi voljeli kao dijete – gubitak je svakog proljeća koje dolazi. Svakog ljetovanja, svakih blagdana, svake neprospavane noći zbog grčeva, polaska u vrtić ili školu, učenja pisanja i čitanja, popravaka auta u garaži, odlaska na utakmicu, lakiranja noktiju, izrade crteža i nakita od tjestenine. Zajedničkih ručkova i pravljenja kolača. Sve one slike koje možda nikada niste iznijeli na površinu, ali ste očekivali da ćete i vi to raditi jednom kada dijete dođe. Sve to je dio vaše osobne reproduktivne priče.
Reproduktivna priča najčešće je nesvjesna, ona se piše od najmlađe dobi pa sve do odrasle, iako je tada već dobrim dijelom utabana. Kao djeca, učimo od naših roditelja što je ono što roditelji jesu, kakvi roditelji trebaju biti i kakvi roditelji mi možda ne želimo biti. Učimo što znači provesti dan i provesti tjedan zajedno, što su očekivanja koja postoje u obitelji vezano za običaje i tradiciju. Pamtimo posebne trenutke s roditeljima i spremamo ih u toplu kutiju “stvari koje želim da moje dijete doživi”. Sve greške naših roditelja spremamo u odlučnu kutiju “ja ću bolje”. Imamo jasnu sliku toga kako izgledaju obiteljski obroci, godišnji odmori i što se smije, a što ne. Sve to stavljamo na policu očekivanja i “normalnog” za našu odraslu dob.
Reproduktivna priča dio je našeg identiteta i naše slike o sebi. Kada se pristupa problemu (ne)plodnosti, važno je uzeti u obzir da se ne radi o akutnom stresu i akutnoj situaciji, već su problemi s kojima se osoba nosi oni koji uzrokuju potres u samoj srži ličnosti. To nije nešto što će samo kliknuti na mjesto, bez truda. Također, to je nešto što će uzrokovati brojne male potrese šire na drugim planovima – poslovnom, partnerskom, prijateljskom. Može dovesti do naizgled nevezanih problema, na primjer do obijesne vožnje – ako život ne poštuje moja pravila, zašto da ja poštujem životna? Ovisno o tome kakvi su problemi, promjena reproduktivne priče može biti i reproduktivna trauma – od jasnih traumatskih događa poput gubitka trudnoće, djeteta, maligne bolesti i sl., do trauma koje nastaju zbog nemogućnosti ostvarenja odnosa i ostvarivanja uloge koju smo si namijenili. Stoga je važno ispitati reproduktivnu priču do njene srži, jer samo tako nam može biti jasno kolika je stvarna i duboka promjena nastala te kolike pukotine i praznine je ostavila za sobom. Važno je ne usredotočiti se samo na simptome i ono vidljivo, već u situaciji u kojoj je došlo do narušavanja reproduktivne priče, provjeriti ima li ta nesanica, to opsesivno čišćenje, ta hipohondrija, taj strah od potresa – zapravo svoj temelj u nemogućnosti ostvarenja trudnoće.
Kada govorimo o sastojcima naše reproduktivne priče, ona ima svoje univerzalne komponente i načine stvaranja, ali u potpunosti je individualna i počiva na pripisivanju različite važnosti pojedinim aspektima. Neke djevojčice maštaju o vjenčanju, a nekima je to nebitno i mašta se zaustavlja na toplini zajedničkog vremena na kauču. Neki dječaci maštaju o velikoj kući i odijelu, neki o igranju s djetetom u lokvi vode. Svaka od tih slika je jednako vrijedna i svaka je jedna mala tuga kada se ne može ostvariti. Sve dok je reproduktivna priča u potpunosti nesvjesna, pojavljuje se kao blicevi slika kroz dan koji uznemiruju i zatim se potiskuju – tugovanje i kasnije prihvaćanje promjene ne može biti ispravno odrađeno. Sve dok je reproduktivna priča potisnuta i dok joj se ne daje pravi značaj i vrijednost u razgovorima s osobom koja se našla u takvoj situaciji – osoba nije svjesna što je to sve što je kod nje narušeno i javljaju se ljutnja i frustracija – često i na sebe.
Naša reproduktivna priča sastoji se od obiteljske tradicije, društvenih pravila i očekivanja, kulturološke pozadine, naučenog iz pop kulture i medija, naučenog od prijatelja i poznanika te slike o sebi i osnovnih vrijednosti koje imamo. Kako bi se napisala u svrhu prorade i prepravaka, nužno je pogledati transgeneracijski utjecaj obitelji na stvaranje slike o tome što znači trudnoća i roditeljstvo. O čemu se govorilo, a o čemu nije, što se smatra očekivanim, a što ne. Važno je primijetiti kako se ona mijenjala kroz dob, gdje su već ustupci napravljeni i koliko su osobu koštali. Postoji li neka bol od ranije koja nije imenovana, a leži u podlozi one danas? Kako osoba pokušava kompenzirati sve te promjene i dovodi li do to još većih teškoća i problema? Koliko obitelj i prijatelji nameću vlastitu reproduktivnu priču dok je netko u žrvnju promjene vlastite?
Pisanje reproduktivne priče može biti kao pisanje bajke, s glavnim junacima, zlikovcima i preprekama. Ona može imati i svoj jasni izvještajni oblik s taksativno nabrojanim komponentama. Kod osoba koje se teže verbalno izražavaju, može se “pisati” kroz crteže, fotografije ili rad s asocijativnim kartama. Kod osoba koje su muzikale, ona se može napisati uz pomoć playliste. Mogućnosti su doista neograničene, jedino što je zadano je da ju se mora napisati i ispričati kako bi se moglo preuzeti ulogu spisatelja umjesto uloge pasivnog čitatelja. A u trenutcima bespomoćnosti jer tijelo, odnosi ili država ne funkcioniraju kako mi to trebamo i želimo, uloga pisca je ono za što se možemo uhvatiti i ono nad čim možemo imati kontrolu.
Reproduktivna priča je obrađena u knjizi Unsung Lullabies, autora David Diamond, Janet Jaffe, i Marthe Ourieff Diamon, koja je u postupku izdavanja na hrvatskom jeziku i moći ćete ju kupiti putem ove web stranice.
Za sve stručnjake, edukacija o učenju pisanja reproduktivne priče u radu s klijentima biti će održana u formi webinara 19.siječnja 2022. godine, prijaviti se možete po uputama FB eventa Reproduktivna priča kao dio identiteta i odnosa
Ciklus edukacija Savjetovanje u (ne)plodnosti održati će se u 2022. godinu po prvi put, a reproduktivna priča dio je te edukacije. Više od edukaciji možete pročitate ovdje.
