Stimming, poznat i kao stimanje, ključan je aspekt samoregulacije koji omogućava kontrolu nad osobnim stresom i emocijama. Ovaj samoregulirajući mehanizam obuhvaća širok spektar aktivnosti koje uključuju izvođenje repetitivnih pokreta ili zvukova, poput njihanja naprijed-nazad, omatanja kose oko prstiju, pjevušenja, kašljucanja, grickanja noktiju, trganja kožice, lupkanja nogom ili lupkanja po stolu. Često se ove aktivnosti događaju nesvjesno, ali osoba može prekinuti radnju u bilo kojem trenutku, ukazujući na određeni stupanj kontrole.
Stimming ima ključnu ulogu u umirivanju živčanog sustava kada je prekomjerno pobuđen, u aktiviranju sustava kada je nedovoljno pobuđen, ili u blokiranju neželjenih senzornih podražaja. Ovo može biti od koristi u stresnim situacijama, u trenucima prevelikog senzornog opterećenja, u dosadi, ali i u ugodnim trenucima—uglavnom, u svim situacijama koje proizlaze iz emocionalne napetosti. Repetitivne radnje dovode do senzornih podražaja koji oslobađaju znatne količine napetosti i energije, služeći kao distrakcija, ali i koristan alat za smanjenje nervoze, umirivanje emocija i održavanje pažnje, posebice kod osoba s ADHD-om.
Iako se stimming javlja kod svih osoba, kod neurodivergentne djece i odraslih osoba često je izraženiji i uočljiviji jer takve osobe mogu stimati češće i intenzivnije. Neurodivergentni živčani sustav je češće preplavljen senzornim podražajima i teže je osigurati regulaciju i usmjeravanje pažnje (sjetite se izvršnih funkcija iz teksta o koregulaciji) te je stimming češći, izraženiji i u slučaju stalnog zaustavljanja dovodi do veće uznemirenosti. Stoga je stimming ne samo važan za mentalno zdravlje zbog svoje samoregulirajuće funkcije, već i nešto što zahtijeva razumijevanje i neprekinutu podršku. Umjesto osude ili sprječavanja stimminga, važno je pristupiti s empatijom i podrškom, osim u situacijama kada je ponašanje potencijalno štetno ili opasno za dijete i okolinu (poput udaranja, nanošenja ozbiljnih fizičkih ozlijeda i sl). U takvim slučajevima, nužno je zajedno s djetetom istražiti alternative koje bi mogle služiti istoj funkciji, poput stiskanja stresne loptice, korištenja fidget uređaja te raditi na smanjivanju opasnih oblika stimminga.
Kako smo rekli, stimming je izuzetno važan izvor samoregulacije, a ukoliko ga odrasle osobe i roditelji kontinuirano gase – napetost koja se nije imala priliku otpustiti kroz sigurno i povremeno stimmanje, izaći će prije ili kasnije odjednom i najčešće ne na najbolji način za dijete i okolinu. Dijete i odrasle osobe imaju mogućnost kontrole stimminga, ali kada se on posramljuje (Nemoj gristi nokte, pogledaj kako su ti sad ružni nokti!), kažnjava (Ako ne prestaneš udarati nogom, poslat ću te u sobu!) i pretjerano regulira jer možda i okolini uzrokuje neugodu (Ne smiješ ovdje pjevušiti, ponašaj se pristojno!), navedena kontrola prelazi u masking, odnosno skrivanje vlastitih potreba i specifičnosti, što dugoročno dovodi do nepoželjnih ishoda mentalnog zdravlja (depresija, anksioznost, narušeno samopoštovanje i samopouzdanje). Ako odrasle osobe znaju da djeca kontrolom stimulirajućeg ponašanja zapravo drže sve svoje emocije i senzoričku preplavljenost duboko u sebi, koja pod površinom buja, mogu pri izlasku iz stresne situacije dopustiti djetetu vrijeme za regulaciju, prilikom čega dijete ulazi u nešto intenzivniji stimming do smirenja. Ako takav uvid izostane, ono što slijedi je najčešće erupcija jer dijete niti može niti treba samostalno kontrolirati i regulirati sve što se u njemu tada zbiva.
Za djecu s ADHD-om, stimming poput hodanja, skakutanja, njihanja, crtanja, šaranja, igranja s igračkom i slično nužan su preduvjet održavanja pažnje pri slušanju i usvajanju školskog gradiva, kao i pri općenito razgovoru s drugim osobama. Djetetu može od koristi biti poznata, ali dovoljno stimulativna glazbena pozadina, kako bi usvojilo npr. tablicu množenja, kao i izgovaranje brojeva čijeg se umnoška treba prisjetiti. Uskraćivanje mogućnosti stimminga neminovno će dovesti do frustracije i nižih obrazovnih uspjeha.
Neočekivani načini stimminga mogu biti i neka druga ponašanja poput hodanja na prstima, češkanja, igranja iste igrice, bacanja kamenčića, snažnog ljuljanja na ljuljačci, vrućeg ili hladnog tuša – koja mogu biti uvedena kao svakodnevnu tehniku za samoregulaciju ili kao povremene alate za trenutnu preplavljenost, ovisno o specifičnim potrebama i razvojoj fazi djeteta.
Kroz odgoj i podršku, trebamo pružiti djetetu emocionalnu toplinu, razumijevanje, strukturu, granice i primjere kako upravljati vlastitim ponašanjem i emocijama, kako bi stimming postao produktivan i siguran način samoregulacije. Stimming nije ponašanje koje se može ili treba ugasiti i nikako ne spada sam po sebi u skupinu nepoželjnog ponašanja, cijenite njegovu snagu, a možda se osvrnite i na sebe i dopustite si stimmanje onda kada ste pod stresom i kada vam je potrebno da se umirite – mogli biste se iznenaditi rezultatima.
Napisale: Darja Tadić i Helena Rašić
